Vjerujete li vi u teorije zavjere? Ne? Jeste li baš sigurni u to?

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Ako nekoga opišemo kao osobu koja ima običaj da svijet objašnjava teorijama zavjere, time kao da ukazujemo na nedostatke njegove/og obrazovanja i inteligencije. Veliki umovi današnjice nisu, međutim, tako surovi prema teoriji zavjere. Jer teorija zavjere nije tek ideologija glupana. Uostalom, šta Chomsky radi, ako ne (raz)otkriva zavjere? Fredric Jameson saopštava kako nipošto ne smijemo olako odbaciti teoriju zavjere kao način tumačenja odnosa u svijetu, jer je jasno da zavjere velikih korporacija i vlada u njihovoj službi doista postoje.

Čini se uputnim napraviti distinkciju između teorija zavjere koje lansira Sistem od teorija zavjere kojima pribjegava pojedinac suočen sa nekonzistentnošću “istina” koje proizvodi Sistem. Jer teorije zavjere koje na tržište ideja lansira Sistem služe da se postavi mreža objašnjenja i društvenih konvencija koje treba da sakriju istinu. Teorija zavjere kojoj pribjegava pojedinac koji bolje vidi očito je pokušaj da se probije kroz odozgo instaliranu mrežu laži.

Ovdje nam je od velike pomoći Žižekovo tumačenje paranoje. Tu je (odnosno: nije) veliko Drugo – mreža koja kao predstavu, ili Reality Show režira našu stvarnost  i upravlja njom. Problem je samo u tome što veliko Drugo, zapravo, ne postoji: barem ne kao konzistentan sistem čije manjkavosti i “rupe” nijedan subjekt neće uočiti. Ponekad treba vremena, ali kad-tad neko će uočiti pukotine u simboličkom poretku koji nam je nametnut. Subjekt tada postaje svjestan vlastite samoće i izolovanosti unutar velikog Drugog.

A samoća je ledena. I teška. Većini ljudi je lakše da prihvate da su robovi koji ne odlučuju o svome životu, da žive u stadu, gdje smrdi ali je toplo, nego da prihvate arktičku, samotnu slobodu. Kao odgovor, pojavljuje se fantazija: čovjek kreira paranoičnu konstrukciju koja treba da zatvori rupe u simboličkom poretku. U suprotnom, kao bijesni konji rastrgnuće ga anksioznosti zbog nesnošljive blizine Realnog – odnosno njegove praznine, koja brže bolje, ovim ili onim simboličkim  poretkom mora biti prikrivena. Paranoična konstrukcija nam, otud, pomaže da umaknemo slomu simboličkog poretka koji konstituiše veliko Drugo. Iako je, kako je govorio Lacan, istina struktuisana kao fikcija, jasno je da svaka fantazija nije istina. Fantazija, i sa njom inherentno povezana paranoja, stvara uvjerenje da iza nekonzistentnog velikog Drugog postoji neko drugo Drugo, koje zapravo sve drži pod punom kontrolom. Kada napokon proniknemo kroz zavjeru koju smo uspjeli razotkriti, šta dakle vidimo – novu zavjeru. Ljudi jednostavno žele da vjeruju da postoji neko ko svime upravlja. Ljudima je, jednostavno, najteže da prihvate da vladaju slučaj i neizvjesnost. A šta ako je Haos Otac a Kontingencija naša Majka?

Teorija zavjere je sekularizovana religija. Struktura je, očito, slična. Šta je teorija o „dubokoj državi“ koja upravlja svime na svijetu nego sekularna varijacija teorije o Bogu koji vuče sve nevidljive konce?

Nije čudo da su devedesetih, za vrijeme ratova koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije i komunističkog velikog Drugog, teorije zavjere nicale kao pečurke nakon kiše. Ili, ako hoćete: kao pečurke za nuklearnog rata. Nije, još, čudo što je veliko Drugo komunizma hitro zamijenjeno velikim Drugim nacionalizma i “religije”. Komunizam, u koji su se svi do juče kleli, najednom je postao tek maska iza koje se krila namjera Hrvata da unište Srbe; namjera Srba da produže hegemoniju nad Hrvatima; namjera svih da Crnogorce odvoje od braće Srba; namjera Srba i Hrvata da asimiluju Bošnjake; namjera Srba da spriječe nacionalno ujedinjenje Albanaca… Slom komunističkog simboličkog poretka i masovno, opštenarodno angažovanje fantazije koje je uslijedilo direktno su povezani sa masovnošću i intenzitetom zločina koji su počinjeni u Ratu za kraj Jugoslavije.

Šta se desilo kada je srušena mreža društvenih odnosa i kada su skinute društvene maske? Otvoren je prostor za rad fantazije i za masovnu proizvodnju fikcije. Otvoren je prostor za proboj istine o nama. Fantazija se, nažalost, nije zaustavila na proizvodnji teorija zavjere. Desio se rat, kao par excellence muška fantazija. Svijet društvenih odnosa, svijet u kojem smo igrali naše uloge dobrih ljudi i dobrih susjeda srušio se: kao kada pukne brana i probije se voda, desio se upad realnog. Mirna dolina našeg negdašnjeg svijeta potopljena je bujicom naših želja. Mrtvi iz ratova devedesetih – to je bodycount fantazije naših susjeda i sugrađana.

Rat počne. Čovjek 20, 30 ili cijelih 40 godina živi u “miru i slozi” sa svojim susjedima. Pitajte bilo koga u kvartu za njega i reći će vam: miran, ljubazan, dobar (obratite pažnju na izvještaje u novinskim crnim hronikama: uvijek istim riječima ljudi opisuju čovjeka koji je živio do njih a onda – iznenada! – počinio strašan, krvavi zločin). Do jednoga dana, on se povinuje društvenim konvencijama. Onda simbolički poredak puca, i on se povinuje svojoj želji. On odlazi u kuću ljudi druge nacije ili vjere, sa kojima je decenijama u miru i ljubavi živio i – sve ih ubija. Ključno pitanje je: mislite li da je zločinac iz naših ratova običan čovjek koji je 40 godina bio dobar susjed, a onda je, pod uticajem ideologije, religije, bilo čega, “pukao” i počinio zločin? Ili, ja ću se držati toga mišljenja, držite da je to ubica koji je 40 godina želio smrt svojih susjeda a onda jednoga dana napokon uradio ono što je oduvijek želio?

Istu stvar možemo objasniti i ovako, situacijom koja se većini nas desila. Vaš dobar prijatelj je pijan. Prilazi vam i vrijeđa vas. Saopštava vam da vas prezire, da osjeća mržnju prema vama – mržnju koju ste zaslužili postupcima koje vam, čak i one iz najdalje zajedničke prošlosti, nabroji i opiše sa, pomislite, nadljudskom preciznošću uređaja za prismotru. Sutradan, ponovo vam prilazi. Izvinjava se. Oprosti mi, bio sam pijan, kaže.

Za šta se vaš prijatelj zapravo izvinjava? Ne za ono što misli i osjeća, nego za to što je rekao ono što misli – za to što je istina, pod dejstvom alkohola, probila prezervativ društvenih konvencija. Izvinjenje, ono koje stiže nakon pijanke, izraz je spremnosti onoga ko se izvinjava da opet prihvati simbolički poredak društvenih odnosa, i poziv da isto učinite i vi. To je zahtjev da odbacite očigledno: da, on o vama to doista misli. Hipokrizija je u samoj srži takozvanih dobrih međuljudskih odnosa.

Hipokrizija je i u samoj srži našeg svakodnevnog praštanja: obično praštamo ono što nam je učinjeno, tako što uspijevamo da ignorišemo temeljni razlog zašto nam je to učinjeno. Čak i ako praštamo sa pozicije hrišćanina, praštamo sa punim znanjem da postoji konačna, najviša instanca, naš Bog, koji će još jednom razmotriti zahtjev za oprost. Praštamo, k tome, još i sa punom sviješću da moramo praštati da bi nam bilo oprošteno – da bi ishod procesa u kojem se nama sudi bio povoljan po nas, moramo osporiti vlastite ingerencije u procesu u kojem mi sudimo i stvar prebaciti na Vrhovni sud, kojim predsjedava Otac Bog. Praštamo sa punom sviješću o postojanju nebeske Banke u kojoj će svaki grijeh biti zaračunat. Naši interesi u Banci grijeha čine nas suštinski nesposobim da praštamo.

Jedino Bog može praštati, jer jedino je njegova bezinteresna Milost. Milost koju mi, ljudi, nudimo nikada nije bezinteresna. Otud ona i nije milost.

To bi moglo značiti da na svijetu milosti ima još manje no istine.

U to ime:

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)