Britanski Telegraf o Nikolaidisovoj „Anomaliji“: Apokalipsa nikada nije bila ovako divna

Britanski The Daily Telegraph, sa tiražom od 320.000 primjeraka, koji online izlazi kao Telegraph, objavio je izuzetno pohvalnu recenziju „Anomalije“, romana Andreja Nikolaidisa. Recenzent Telegrapha roman je ocijenio sa četiri od mogućih pet zvjezdica. „Anomalija“ je ranije ove godine dobila Nagradu Engleskog PEN-a za prevedenu književnost.

<<<Nagrada Engleskog PEN-a Andreju Nikolaidisu<<<

Pod naslovom „Apokaliptična kiša krvi nikada nije bila ovako divna“, kritičar Telegrapha Rory McNeil piše:

„Na kraju čovječanstva, nema nuklearnog holokausta niti eksplozije meteora. Umjesto toga, novogodišnji je dan, dok u okolini usamljene kolibe pada kiša krvi, bojeći planinske vrhove u crveno. U podnožju planina okean je krvi, no na Zemlji gotovo da više nema nikoga ko bi to mogao vidjeti. Gore, visoko u Alpima, muzikologinja proučava drevnu kompoziciju koja bi mogla objasniti tajnu apokalipse, a za kojom je tragala širom Evrope.

Andrej Nikolaidis, bosansko-crnogorski pisac, aktivista i politički savjetnik, svoj roman „Anomalija“ podijelio je u dva dijela: „tokata“, u kojem njegove ideje leže kao naizgled nepovezane priče, i „fuga“, u kojem se te priče uvezuju i objašnjavaju. Sve to u formi fuge juri ka finalu, priča narasta, dok iščekujemo objašnjenje: zašto ljudska tijela padaju sa neba a rijeke krvi teku ulicama?

Priče o grješnicima izmučenim obećanjem smrti i moralnim dilemama koje postavlja život iznosi narator koji izaziva našu zapanjenost. Zajednički im je dirigent ovog orkestra: bez glasa snažnog kakav je Nikolaidisov, ovaj roman bi bio haos trenutaka. Narator sebe naziva „mi“ i „omnipotentnim“ – no mogao bi biti i nešto više od toga, jer on je onaj koji odlučuje ko ide u Pakao.

Narator nas vodi kroz niz čudnih, vrlo čudnih priča. Petar, opsjednut time kako da obezbijedi put u Raj, počinje da amputira svoje udove, ne bi li smanjio mogućnost tijela da počini grijeh. Njegov prijatelj Pavle, koji odluči da svoje seksualne porive ne može zadovoljiti sa živima, jer ima tešku seksualno prenosivu bolest, zadovoljstvo traži među mrtvima – i pritom dobije lepru. Dvojica prijatelja besplatno večeraju u restoranima širom grada, jer je njihova pojava tako zastrašujuća da ostali gosti i vlasnici lokala ljubazno od njih traže da idu, ne plativši. (Uprkos užasu, njihovo prijateljstvo je preslatko.)

Neke priče završe tragično – prekine ih apokalipsa. Upoznajemo muškarca kojem je dosadila vjerenica sa kojom je u vezi osam godina, a koji coca-colu koristi kao opravdanje za preljubu. On je potčinjen vjereničinom ukusu, pije i jede samo ono što ona voli, uključujući i marku majoneze po njenom izboru: ali tog dana, po prvi put će kupiti pepsi. No prije nego što počini preljubu, ubiće ga krilo aviona koje je sa neba palo 150 godina ranije. Nikolaidisova apokalipsa je slomila ne samo svijet, nego i vrijeme.

Sa naglim prekidima koji služe umjesto tačke, Nikolaidisove priče se stapaju u jednu, dok pripovjedač pleše sa jedne na drugu, kao da mijenja kanale na starom televizoru. Nejasno je šta je stvarno a šta nije. Pisac piše scenario o ministru krvavih ruku koji luta melanholičnim gradom. Pa ipak, isti se taj ministar kasnije u romanu pojavljuje u „stvarnom svijetu“ koji opisuje roman. Nikolaidis izokreće svoje motive i pušta da odjekuju, kao eho; biće vam oprošteno ako mislite da on romansira pjesmu.

Smještena u Alpe da duboko promisli o životu, „Anomalija“ dostiže svoju fugu. Tu, dok se majka i kći suočavaju sa svojim posljednjim danima, Nikolaidis se pita: da li je, možda, smrt jedino istinsko postignuće čovječanstva? Možemo činiti grijeh ili dobro, ali svi idemo k istom kraju – pa ipak, spoznaja o smrti je ono što inspiriše vjeru, revoluciju i umjetnost. Da li su Bachove „Goldberg varijacije“ stvorene da spriječe kraj svijeta, pita se muzikologinja, ili je njihova funkcija tek to da uspavaju njenu kći?

U uzbudljivom i preciznom prevodu Willa Firtha, „Anomalija“ izbegava razumijevanje i napušta objašnjenja u korist nečeg mnogo misterioznijeg i vještijeg. Bilo da se zapitate o samome životu i tome šta činite sa svojim, ili da se pitate kako ovako graciono tanak roman može postaviti tako važna i bučna pitanja o životu, Nikolaidis postavlja pitanja i kao da ne mari za odgovore. I baš zato je ovaj roman tako efektan i ubjedljiv.

Prevod: CdM