Kultura

Danas se navršava 56 godina od smrti Aleksandra Lesa Ivanovića

Danas se navršava 56 godina od smrti Aleksandra Lesa Ivanovića jednog od najvećih pjesnika moderne crnogorske poezije.

O sebi

“Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen… No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u i času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije — u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije — zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je — usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici — morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerkam, još živa.

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku… Pred sam Drugi svjetski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao “književnika”.

Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.

Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja…”

Dva dana prije smrti Aleksandar Leso Ivanović je napisao pismo prijatelju:

‘’Dolazi jesen, pa zima… sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja… Možeš misliti kako će to biti zanimljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo… A dva sina treba poslati na studije. Drva treba nabaviti za nas troje koji ostajemo ovdje. I dužan sam. I uopšte, cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu, zagonetku: kako, na pošten način, ne štedeći trud i dajući uvjek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam, izgleda, izabrao onaj jedini pogrešni… Ne znam imaš li kakve mogućnosti da mi pomogneš… u nevolji sam pa rekoh: da ti se požalim. Jer, čovjek se žali prijatelju’’.

5

avatar
1000
4
1
0
 
5
ILARIONDarijaRaleTerra novaDragan
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
ILARION
Gost
ILARION

Velemajstor stiha i, da se zna, otac sahovskog velemajstora Bozidara…

Darija
Gost
Darija

Pismo prijatelju je pisano 12.09.1965 g.

Terra nova
Gost
Terra nova

Kari šabanovi Sjećanja iz djetinjstva Sjećanje me lakom tugom ovi: … veče silazi i miriše lipa, Kroz sumrak se čuje kolska škripa, – s puta idu kari Šabanovi. Mi u susret otrčimo k njima, a kari nas vrate srećne kući i sivom nas džadom truckajući o predjenim šapću drumovima. Mili dani, moji sni nestali, kao da ste svi u jutro… Više »

Dragan
Gost
Dragan

TUGA ( Lesu Ivanoviću) Ubi me neka tuga iskonska i siv je skroz pogled moj. To je tuga kozačka, donska kojoj podliježe ljudski soj. Negdje daleko sa Karpata silazi tuga poput sna. Ljudima kao usud data mora se ispit do dna. I preci naši isti su bili ćutljivi, mrki, nalik stijeni. Od djece sve to vješto krili al tugu krvlju… Više »

Rale
Gost
Rale

Dragane, veliko bravo.

Send this to a friend