Nje(ž)na riječ nije za debelo uho, već za elegantan ples: Zaronila je u more zvijezda, svijetla i vjere u ljubav – više nema nazad

Lijepo je u studiju, ali najljepše je zapjevati uživo pred publikom – reći će ozbiljni izvođači.

Za sportiste je trening samo priprema za ono što pokazuju pred tribinama, po mogućnosti – ispunjenim do posljednjeg mjesta.

Slično je i u umjetničkim vodama.

Sve ono što umjetnici stvore, najčešće u svoja četiri zida, dobije potpun sjaj tek kada ga predaju publici.

U slučaju pjesnikinje Jelene Božović to se već desilo u nekoliko navrata.

Prošle godine Božović je objavila knjigu poezije “Molitve nježnosti”, a potom ju je u formi zanimljive promocije prezentovala gdje god je bilo spremnih da se pridruže ovoj poetskoj čaroliji.

“Molitve nježnosti” su nesebično dozvolile da se promocija pretvori i u poetsko veče, pa je bilo prostora i za nadaleko slavnu pjesmu “Ima li đe” i još neke Jelenine važne umjetničke bravure, a sve uz muzičku pratnju.

Podgorica, Kotor, Cetinje, Kolašin, Nikšić, Beograd – to je bila dosadašnja Jelenina maršuta.

O ovoj kombinaciji se sve glasnije priča i van granica Crne Gore. I ne bez razloga.

Tako Božović novo javljanje za CdM počinje kratkim osvrtom na višemjesečnu uspješnu avanturu.

Diplomatski odgovara da nema omiljeno mjesto prijema od gorepomenutih, jer su svi predjeli podjednako srdačni i njeni.

“Мoje je srce puno kada doživljavam da ljudi saučestvuju u mom stvaralaštvu – dopada im se to što pročitaju, čuju i vide, često mi kažu da je poetsko veče za njih imalo karakter katarze. Živi se duže zbog tih trenutaka. Jedan osmijeh ili raspoloženje spokoja koje moj stih proizvede, za mene je jedina istinska nagrada”, tvrdi Božović.

Nebrojeno puta su domaći umjetnici na koži osjetili onu čuvenu – “Najteže je biti pop u svom selu”.

Jelenino stvaralaštvo “udara” ne emocije, a njih često skrajnemo po strani.

No, po strani nisu bili oni koji su se pojavljivali na Jeleninim promocijama.

Pjesnikinja je pažljivo birala intimne prostore, poput Kraljevskog pozorišta “Zetski dom”, Centra za kulturu Kolašin…

To su bastioni kulture, mjesta pod čijim krovom budu samo oni koji dobro znaju po šta dolaze i sa čime napuštaju salu.

Zna to i Božović.

“Istinski osjećam da ljudi dolaze zbog emocije koju prenosim, riječi, a ne zbog bilo čega drugog. Čak i ne zovem nikog, jer želim da dođu samo oni koji istinski imaju uho da čuju. Jer, da parafraziram Majakovskog, poezija i nije za one sa debelim uhom, u takve se uši ne zabada nježna riječ. Odsiječem se od vanjskog svijeta i živim svako slovo. To se osjeti i tako počinje magija poezije koja nas budi”, objašnjava Božović.

Nova druženja s publikom naša sagovornica već je zakazala.

Prvo je na programu 7. februara u Podgorici, a drugo tri dana kasnije u Budvi – oba puta domaćin je knjižara “Kosmos”.

Ako je život putovanje, onda je poezija moja kuća – napisala je to Jelena na svom Instagram profilu prije nekoliko dana, najavljujući nove umjetničke pohode.

Svjesna odjeka svog stvaralaštva i sve većeg interesovanja publike, nije imala kud osim da osmisli dobru strategiju.

Prvi cilj je jasan – obići sve gradove Crne Gore. A tu je i region, pa će tako uskoro posjetiti Hrvatsku.

Raduje Jelenu i to što njena djela dobijaju internacionalni pečat.

Mladi bi rekli – šeruje se na sve strane.

“Pjesme se prevode na više jezika, pa će i tu biti noviteta. Osmišljavam i novi koncept koji iziskuje i veliko ulaganje, ali znam da će biti nezaboravno i novo kod nas. Moj početak jeste neobičan i hrabar i svjesna sam toga, jer nisam počela od nekih manjih mjesta, već od velikih sala i pozorišta gdje staje mnogo ljudi. I sada već kad se pročulo o tome ljudi imaju i velika očekivanja, pa težim da uvijek zajedno zaronimo u more zvijezda, svijetla i vjere u ljubav. Kad kreneš na ovakav put, nema nazad”, svjesna je Božović da je ljestvica podignuta visoko.

Uporedo sa ovim dešavanjima, angažovana je Jelena i kao voditeljka Televizije E.

Nedodriljiv je, ipak, onaj životni “poziv”.

Majka je dvije kćerke, posvećena supruga.

I pored svih tih obaveza, kada god stigne poziv na njenu adresu – reakcija je identična, a snaga nikada nije upitna.

“Naprosto sam istinski srećna kada me ljudi pozovu ne bi li ugostili moju poeziju. Vremena uvijek ima za istinske trenutke sreće, uprkos porodičnom i profesionalnom životu koji zauzimaju primat u mojoj svakodnevici. Pisanje je moja strast i struja moje krvi, mislim da je to odgovor na pitanje o snazi”, dodaje Božović.

Za umjetnike je riječ popularan – jedna od onih koja štrči.

A tek kada im pomenete fanove – naježe se.

Za njih su to poštovaoci lika i djela, a umjesto popularnosti radije bi birali riječi – voljeni, cijenjeni…

U mnogim lijepim stvarima je lakše uživati ako se podijele sa nekim, da ne govorimo o onome da je i tugu lakše podnijeti kada su leđa jača i veća.

Postaje li naša sagovornica svjesna, kako vrijeme odmiče, značaja poezije koju stvara za široke narodne mase?

Jednom može biti slučajnost, dvaput sreća, ali izgleda da je u ovom njenom slučaju prste umiješalo nešto znatno uzvišenije.

“Da ne osjećam ljubav, intimnu, porodičnu, sveljudsku – ne bi ni bilo ove poezije”, konstatuje Božović.

“Moja inspiracija proizlazi iz ljudi, onog bliskog i dalekog u njima, a vjerujem da ono što sam i kakva sam prepoznaju oni koji sa mnom koračaju. Ljubav je moj život, moj kategorički imperativ. Svjesna sam, ne bih rekla popularnosti, već odgovornosti koju sada nosim i zbog samog načina na koji interpretiram poeziju, ona za mene i jeste nešto uzvišeno, to je glamur duše koja poput zvijezde osvjetljava naše dubine otkrivajući ljepote bola i sreće u tom elegantnom plesu riječi. Upravo zbog tog poštovanja i poimanja poezije moje poetske večeri su prepoznate i izdvojene kao posebne. Vjerujem da nije slučajnost, već zaista nešto uzvišeno i ja se tom osjećaju predajem”, zaključuje Jelena Božović pred izlazak na novi plesni podijum, sa knjigom u ruci.

Danilo Brajković