Nikad ne reci – nikad.
Ljepšu stranu ove milion puta izgovorene rečenice osjetila je Olga Gojnić Borilović.
Lijepa riječ književnice i profesorice engleskog jezika i književnosti tokom minulih godina daleko se čula i čitala, između ostalog, zbog zbirki kratkih priča “Ester” i “Fenix ex Pandora”.
Nešto manje od dvije godine poslije promocije “Fenix ex Pandora”, vrijeme je za novi susret sa Olginim mislima pretočenim na papir.
Ovog puta je sadržaj prvenstveno namijenjen djeci.
Na policama je knjiga “Pero plavog feniksa”.
Za ljubitelje Olgine književnosti – možda je ovo i iznenađenje.
I iz njenih uvodnih riječi za portal CdM može se zaključiti da cijela priča u sebi zaista sadrži elemente neočekivanog, ali samo dok se ne zakopa po površini.
Onda sve to izgleda sasvim normalno i očekivano.
“‘Pero plavog feniksa’ je za mene nešto što nije pravilo, već izuzetak. Nije mi, naime, prvi put da napišem nešto što naginje ka bajkama, ali jeste nešto što se jednostavno ‘dogodilo’. Za mene, ovo je bilo pobijanje mojih tvrdnji da djelo ne može da nastane ‘u dahu’. Ranije sam govorila i vjerovala da je moj put isključivo proza, a onda sam samu sebe demantovala. Vjerujem da je sve krenulo od želje da svom djetetu posvetim najčistije misli koje znam. Kada sam konačno stavila misli na papir, shvatila sam da su poruke koje sam ostavila u tekstu one koje bih željela da dođu do sve djece. Inspirisana ljubavlju, uživala sam u procesu, a nadam se da će i čitaoci uživati u slikovnici”, priča nam Gojnić Borilović.
Ideja vodilja pri određivanju naslova (koji na neki način postaje puls svih priča) jeste da smo svi do nekog trenutka u Pandorinoj kutiji i da, nakon što za života par puta “umremo”, možemo uzletjeti iz pepela i sivila – u svjetlost, nadu i slobodu.
Ovo je Olgina rečenica iz prethodnog intervjua za CdM, a u fokusu nam je tada bila zbirka “Fenix ex Pandora”.
I u naslovu nove knjige nailazimo na riječ – feniks.
Izgleda da je to u slučaju književnice mnogo više od riječi?
“U prozi, ali i poeziji, težim tome da, poput komadića hljeba koji bi mi kasnije pokazali put ‘kući’ – ostavljam simbole. Feniks je zacijelo jedan od onih koji se ponavljaju. Taj nagovještaj ponovnog rađanja, obnavljanja, iscjeljivanja mi je toliko blizak, a čini mi se da i u ovom tekstu može poslužiti za brojne interpretacije. Da li je dobitna kombinacija, ostaje da procijene mladi čitaoci. Oni su pronicljivi kritičari”, objašnjava Olga.
Rad za djecu izazovan je i zbog toga što nije dovoljno samo bogatstvo jezika, već treba uključiti i šarolikost u vidu slikovnih rješenja.
A polazište knjige je pitanje – da li činimo dovoljno za prirodu, te na koji način bi svako od nas mogao da doprinese njenom očuvanju.
Da bi pronašla tačan odgovor, a onda ga i približila mališanima, Olga je morala da se osloni na iskustvo stečeno u učionici, ali i na ono iz doma.
“U radu sa đacima, a i sa svojim trogodišnjakom, redovno plovim kroz razne bajke, i primjećujem koliko toga mora da se uskladi da bi dijete zavoljelo knjigu, da bi mu bila draga i važna. I sama razumijem koliko je presudna usklađenost riječi, poruka, boja. To je poput simfonije. A djeca su, čini mi se, čitaoci kojima se ne može ‘podmetnuti’ nešto polovično, ili nešto u šta ni sami ne vjerujete. Vjerujem da u ovom djelu mališani mogu pronaći boje, avanturu, ali i neke ideje koje su čak i nama, starijima, potrebne i važne”, dodaje Olga.
U ovom djelu su, kako je pojašnjeno povodom njegovog objavljivanja, suprotstavljeni svijet malih i velikih, svijet prirode i materijalističkog, na takav način da čitalac priče dobija priliku da sa istim žarom kao njen mali junak stane i ostane na strani prirode i prijateljstva.
Čini se da je danas, više nego ikada, teško pomiriti svijet velikih i malih.
Često je glavno oruđe u toj borbi – pametni telefon, u kombinaciji sa internetom.
Ima li ova knjiga snagu da “ugasi” i telefon i internet, pa da veliki i mali junaci s jednakom dozom entuzijazma uživaju u gradivu, kao u neka srećnija vremena?
“Svjedoci smo toga da izloženost ekranima uzima svoj danak. Ipak, rekla bih da cilj ove knjige nije da se bori. Poruke u njoj pozivaju na suživot, na sadejstvo, na kolaboraciju. Samim tim, mišljenja sam da se protiv nekih vjetrenjača ne treba boriti, već se češće okrenuti ‘ka unutra’, i iscrtavati svijet po mapi empatije. Izrasti do saosjećanja”, predlaže Olga.
“Pero plavog feniksa” je zaista bilo osvježenje i predah od ustaljenog, sumira utiske naša sagovornica.
I već može da osjeti njegove benefite.
“Čini mi se da sam uz ovo djelo dobila, tj. dala sebi prostor i priliku za preispitivanje i ponovno određivanje smjera u kojem bih željela da se krećem. Uvijek paralelno stvaram prozu i poeziju, s tim što sam sada otvorenija za varijacije u stilu, žanru i sl., tako da će se prilike za razgovore o tim temama stvarati. A kada inspiracija opet pokuca na vrata, biću tu”, obećava Olga Gojnić Borilović.
Danilo Brajković
