Kako da živite karmički ispravan život

Vrijeme u kojem živimo ne može i ne smije da nam bude izgovor da budemo loši. Prisjetite se osnovnog načela karme i otvorite novi list.

Da li smo ljudi kada se sve sabere i kada se podvuče crta, ili nismo? To je ono što se računa. Uvijek je za sve, pa i za našu zavist, koristoljubivost, pohlepu, mržnju, agresiju i sve ostalo što proizlazi iz ovoga ovdje navedenog, najlakše okriviti naopaka vremena. Ali nije do vremena. Vremena su uvijek ista. Ljudi se mijenjaju. Ti ljudi smo mi. Dakle, do nas je.

Naopaka vremena uvijek su naopaka. Drugim riječima, za svaku generaciju vrijeme u kom živi naopako je vrijeme. Ko je, otkada postoji civilizacija, bio zadovoljan vremenom u kome živi? Nikada niko. Vrijeme je nepromjenljivo. Mi smo ti koji se mijenjaju. Od nas, ljudi, zavisi kakva će vremena da budu. Kako ćemo da doživljavamo i vrijeme i svije(t) oko sebe. Hvalimo se kako živimo u 21. vijeku, a ponašamo se kao da smo juče izašli iz pećine. Međusobna komunikacija nam nije čak ni nula, u minusu je. Imamo najnovije pametne telefone, a ponašamo se glupo.

Tehnologija i medicina napreduju, sve evoluira osim nas. Mi se i dalje uporno ponašamo kao robovlasnici i robovi. U svakom smislu. Mislimo da su svi dužni da pognu glavu kada nas vide i da nam se klanjaju. Mi smo bitni, svi ostali su nebitni. Biće kako mi kažemo ili neće biti nikako. Imamo bič, a oni su u blatu.

Osnovno načelo karme kaže “What goes around, comes around” ili kako bismo mi to rekli, “Sve se vraća, sve se plaća”. Kada je riječ o ovom načelu, uopšte nije važno da li vjerujemo u karmu ili ne vjerujemo u karmu, da li smo religiozni ili nismo, u kog boga vjerujemo i da li uopšte vjerujemo u bogove. Treba ga tumačiti kao filozofsku postavku koja nam govori kako stvari stvarno stoje. Ne možemo krasti, a očekivati da mirno spavamo i živimo. Kada mi nekome nešto ukrademo, šta god to bilo, i nama će nešto biti ukradeno. Ta “trampa” uopšte ne mora da bude poštena s naše tačke gledišta, ali je sasvim sigurno poštena i izbalansirana s kosmičke tačke gledišta. I to je tako.

Očekujemo da nas drugi poštuju a ne poštujemo druge. Kako to? Nešto tu ne valja. Čitava ta postavka stvari ne valja. Sistem po kom funkcionišemo ne valja. Neki zupčanici su tu poispadali. Ako dobijamo ono što dajemo, ne možemo očekivati da dobijamo poštovanje ako dajemo nepoštovanje. Ne možemo očekivati dobra vremena ako smo loši ljudi. Jer, još jednom – od nas zavisi kakva će vremena biti.

Ako nam je vrijeme naopako, to je zato što smo mi naopaki. Nije zadatak vremena da bude dobro, naš je zadatak da budemo dobri. Da budemo ljudi. Zadatak svakog od nas, svakog pojedinca, jeste da bude čovjek. Najvažniji zadatak. Ako vjerujemo u karmu, jasno nam je zašto je to najvažniji zadatak. Ako ne vjerujemo u karmu, evo pitanja i za tu varijantu – da li stvarno želimo da nas oni koji ostaju poslije nas pamte kao lošeg? Samo kao lošeg, bez čovjeka. Jer biti loš i biti čovjek ne idu jedno uz drugo.

Kao pojedinci, na globalnom nivou, ne možemo da uradimo mnogo, jer ipak postoje neke stvari koje su izvan našeg dometa, ali uvijek, baš uvijek, možemo da uradimo nešto dobro, korisno, lijepo, ljubazno i kulturno u našem malom, privatnom svemiru. Tu, u tom mikrokosmosu, možemo čuda da napravimo ako dozvolimo sebi da budemo čovjek. Uvijek možemo da u svoje neposredno okruženje pošaljemo neku lijepu energiju i ljubav umjesto mržnje. Uvijek možemo da budemo ljubav. Jer upravo ta ljubav koja smo, ljubav koju dajemo, jeste ljubav koja nam treba i ljubav koja nam se vraća. Multiplicirana. Ona od nas pravi bolje ljude koji moramo biti ako želimo da i vremena u kojima živimo budu bolja. Nije to nikakva komplikovana matematika, to je činjenica s kojom nije potrebno kalkulisati. Ljubav nije kalkulacija. Ona je snaga koja nas oplemenjuje i pravi od nas unapređenu verziju onoga što smo mislili da jesmo.