Šta SAD može da nauči iz grešaka u prethodnih sedam ratova?

Koje su ključne pouke koje Sjedinjene Države mogu da izvuku iz svojih velikih ratova je pitanje na koje je odgovorio Majkl O’Henlon u svojoj najnovijoj knjizi Vojna istorija za moderne stratege: Veliki ratovi Amerike od 1861, objavljenoj ovog mjeseca.

Proučavajući sedam ratova – Američki građanski rat, Prvi i Drugi svjetski rat i ratove u Koreji, Vijetnamu, Avganistanu i Iraku, ovaj stručnjak za bezbjednost i spoljnu politiku, koji je i član Komiteta za odbrambenu politiku pri Ministarstvu za Odbrana je željela da prikaže ciljeve kroz istoriju i ishode ovih sukoba, odnosno sa kakvim idejama su američki lideri u njih ušli, piše Al Džazira.

O’Henlon, autor više od 20 knjiga i gostujući profesor na prestižnim američkim univerzitetima, nedavno je o tome govorio na konferenciji Brukings instituta, gdje je viši naučni saradnik. Njegove zaključke iz knjige prokomentarisao je i penzionisani general američke vojske Stenli Mekristal, koji je bio šef Zajedničke komande za specijalne operacije od 2003. do 2008. godine, a zaslužan je za ubistvo Abu Musabe al-Zarkavija, vođe Al Kaide u Iraku. . Služio je i u Avganistanu.

Trajanje rata

O’Henlon je u knjizi opisao američki građanski rat, podijelivši ga na sedam kampanja koje su vodili poznati američki generali pod predsjednikom Abrahamom Linkolnom. Međutim, ono što je istakao kao važno za taj rat, jeste da je započet sa idejom da kratko traje, kao i svi ratovi poslije njega.

„Istoričari su pisali o raspoloženju vojnika koji su krenuli u rat, rekli su da ne žele da propuste akciju i zabavu jer su mislili da će rat potrajati kratko. To imamo i danas. Putin je tako mislio o Ukrajini, ali za to su krivi i Amerikanci kroz istoriju. Donald Ramsfeld je smatrao da će rat u Iraku biti kratkog vijeka i da će se situacija brzo stabilizovati. Ovi ratovi su uvijek započinjani, bez obzira ko ih je radio, sa idejom njihovog brzog uspjeha i završetka. Gotovo uvijek je rat trajao dugo i bilo ga je teško završiti“, ističe O’Henlon.

Mekristal je potvrdio da se to dešava u praksi i da lideri kada započnu rat prvo izračunaju koliku vojnu, ekonomsku i drugu snagu ima njihova zemlja, a koliko neprijatelj. Tada se, kako je dodao, u to ubacuje i pitanje „ko je u pravu, a ko nije”.

„Ako imamo veću vojsku i ako smo u pravu, onda kažemo da će u jednom trenutku i oni vidjeti istinu i svjetlost… Imali smo bombaše samoubice u Iraku i Avganistanu i ljudi su mi govorili ‘Dobar si, ti bore se protiv loših momaka.“ Odgovorio sam da se ne radi o toj podjeli na ‘dobre i loše’, već kriva – moji najbolji ljudi su odgovarali najboljim ljudima među teroristima, obojica su bili lojalni, posvećeni, samo su imali drugačiji pogled na ono što se dešavalo. … dešava, u zavisnosti od toka njihovog života. Dakle, ako kažete da ćete pobijediti zato što ste moralni i zato što ste u pravu, jer ste progresivni, morate pretpostaviti da druga strana to neće vidjeti na taj način i da će učiniti svoje najbolje za njihovu stvar. Rat uvijek počinje iz nekih logičnih razloga, a onda se nastavlja nošen teškim, ličnim emocijama ljudi koji u njemu učestvuju. Ne treba zaboraviti onu ljudsku komponentu koja čini da rat tako dugo traje“.

Američki neuspjeh u ratovima

Još jedna lekcija koju O’Henlon izvlači u svom novom djelu je da se ishodi rata ne mogu unapred odrediti, kako zamišljaju oni koji ga iniciraju. On stoga smatra da su lideri prije Prvog svjetskog rata imali ograničenu viziju, kao i da su se rukovodili intelektualnom osrednjošću. Zato su, kako piše, mnogo razgovarali o tome kako da pripreme svoje snage za bitku, „kako da ih ukrcaju u voz i pošalju u stranu zemlju na bojno polje“, ali ne i o tome šta će raditi tokom bitke i poslije.

„Lideri zaboravljaju da ratni plan neće funkcionisati kako su prvobitno zamislili, jer imate neprijatelja koji takođe ima plan. Morate se prilagoditi, a u ratu se vođe zaljubljuju u svoje planove. „Šta bi se dogodilo da Japan nije napao SAD kod Perl Harbura, da li bi ikada ušli u rat i kako bi to odredilo tok Drugog svjetskog rata“, ističe O’Henlon.

Treća lekcija koju ističe jeste da SAD, iako najveća sila u istoriji svijeta, nisu mnogo uspješne u svojim ratovima, što sugeriše da Amerika treba da pazi u koje ratove ulazi.

„SAD su od 1945. godine najveća sila u istoriji svijeta, definisane kao država koja održava mir, gradi saveze, pomaže drugim nerazvijenim zemljama da izgrade demokratiju. Međutim, naš vojni uspjeh u tih više od 70 godina nije bio veliki, što je rezultat političkih, a ne vojnih odluka o tome gdje i kako Amerika treba da se bori. Ako pogledate glavne ratove u Koreji, Vijetnamu, Iraku i Avganistanu, naš rekord je nula pobjeda, dva poraza i dva zastoja. Izgubili smo u Vijetnamu i Avganistanu, iako po mom mišljenju nije trebalo da izgubimo u Avganistanu, to je bila naša odluka. Dva neodlučna ishoda, u Koreji gdje smo vratili status kvo poslije tri godine borbi i Iraku, za koji bi rekao da je prerano da se zna kuda ovo vodi, i zašto smo mislili da će američka intervencija dovesti do bolje situacije u zemlji, intervencija nije bila dobro izvedena i mi smo platili cijenu za to. A mi ipak ostajemo najuspješnija sila u istoriji“.

Rusija i Kina

O’Henlon se takođe poziva na rusku invaziju na Ukrajinu i navodi da se i tamo smatralo da će rat biti kratkog vijeka. Kako kaže, američka obavještajna zajednica je zaslužna što je upozorila na rusku invaziju i time omogućila ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom da „preživi“, ali, dodaje, opet nije upozorila šta će se potom desiti.

„Opet su pogrešili da će rat biti kratkotrajan, dajući Rusiji velike šanse u brzom ratu i potcenjujući Ukrajinu. Da se ​​Zapad nije umiješao, možda bi to i bilo“.

Treća lekcija koju O’Henlon nudi, a za koju kaže da je ključna, jeste primjena ovih zaključaka na odnos Kine i Sjedinjenih Država.

Kako ističe, do sada ni Kina ni SAD nisu razvile samopouzdanje da imaju kapacitet da brzo pobjede jedni druge u ratu.

„Obije strane su sklone tim zaključcima i postoji rizik od početka rata. Ne daj Bože da dozvolimo sebi da pomislimo da možemo brzo da pobijedimo Kinu i treba da radimo na tome da Kina ne razvije takvu teoriju o nama“, zaključuje O’Henlon.